Imala sam jednom prilikom komentirati knjigu “U sigurnoj ruci” s njenim autorom, Zvonkom Presečanom. Bio je on u već poodmakloj fazi svoje teške bolesti. Suočio se on do tad s teškim bolovima, opasnim operativnim zahvatima, posljedicama kemoterapija i odustao od konvencionalnih medicinskih oblika liječenja. Tad je već bio suočen s realnošću da su ga liječnici otpisali a da bi izlječenje bilo smo Božje čudo. Znao je on da je njegov Bog svemoćani i da bi On to mogao učiniti samo nije znao dali je to baš ono što Bog vidi kao nešto najbolje za njega.I tada je po svom računaru počeo prelistavati tekstove koje je pisao. U jednom trenutku počeo nam je čitati epilog knjige U sigurnoj ruci. Čitao je tekst kroz suze i onda rekao: “ Ovaj tekst sam pisao prije dije godine. Tad sam bio zdrav i nisam bio u ovakoj nevolji. Sad je došlo vrijeme da pokažem da vjerujem u ono što sam pisao.” Lako je govoriti i druge tješiti.” govorio je “Ali treba to sad živjeti.” Bila sam ponukana da odmah pročitam ovu knjigu. Mogu reći da mi bila veliko ohrabrenje u danima borbe ,pitanja i dilemma u kojima sam i sama bila.

Zato dragi čitaoče, ako imaš pred sobom knjigu “U sigurnoj ruci” u bilo kom obliku, ako si u dilemi dali ju čitati ili ne, molim te, pročitaj uz molitvu samo tih par stranica epiloga, pa onda odluči hoćeš li čitati dalje.

Zlatica Lukić (sestra Zvonka Presečana)