Zvonko Presečan

Početkom 1955. god., točnije 14. Siječnja, tog hladnog, zimskog dana na kraju sokaka malog slavonskog sela Stipanovci (kraj grada Našica) rođen je prvorođenac u obitelji mladog bračnog para oca Franje i majke Ane Presečan, mali dječak kojem daju ime Zvonko. Rodio se u obiteljskoj kući kao i druga djeca tada jer rodilje i baš nisu išle u bolnicu. Bolnica je bila daleko, a te mlade žene bilo je sram ići u bonicu. Za porod došla bi “babica” (neka osposobljena žena) koja bi prerezala pupčanu vrpcu i okupala djete. Bili su to veliki rizici, ali hvala Bogu, dječak Zvonko rodio se živ i zdeav, a porod je prošao dobro. Tako je on polako rastao i jačao u toplini obitrljskog kruga. Nakon tri godine u obitelji se rodila djevojčica, Zvonkova sestra Ružica. Kako je sada bilo lijepo! Zvonko je imao društvo svoje male sestre i čitavo djetinjstvo on je na nju pazio kao stariji brat. Dječjih nestašluka na seoskim livadama i pašnjacima nije nedostajalo. Mnogi takvi nestašluci mogli su završiti kobno po život djece , ali bili su tu anđeli koji su štitili Zvonka i Ružicu. Jednom prilikom je Zvonko završio u dubokoj bari u koju ga je gurnuo njegov stariji rođak. Posljedica je bila oboljenje od zarazne žutice koja je ostavila trajno povišen bilirubin u krvi. Obitelj je živjela vrlo skromno, čak oskudno. Do novca se teško dolazilo. Da bi došli do malo novca, roditelji su morali odlaziti raditi teške poljoprivredne poslove drugim ljudima u arendu, a djeca su ostajala s bakom. Hrane je bilo dovoljno ali nikada u izobilju. Život je bio skroman. Roditelji su pokušavali skrivati od djece svoju neimaštinu dajući ima ono najbolje što su mogli i imali na uštrb svojih potreba.

Došlo je vrijeme da Zvonko krene u školu. Svakoga dana morao je putovati u susjedno selo Podgorač. Bio je on vrlo bistro dijete. Školu je završavao bez većih napora, vrlo ležarno. Posebno se isticao kao dobar matematičar. I tako do osmoga razreda. Tada se neočekivano u obitelji rađa druga sestra, mala Zlatica. Radi boljih uvijeta života obitelj se seli u zapadnu Slavoniju, malo mjesto Lipik. U Lipiku Zvonko završava osnovnu školu. Međuvremeno je obitelj pretrpjela veliku nesreću. U saobraćajnoj nesreći kao pješakinje teško su nastradale Zvonkova baka i sestra Ružica. Baka je preminula, a sestra se Božjom pomoći vremenom oporavila. Nesreća je donjela tugu i strah u obitelj, ali vjera i nada u Boga vodila ih je dalje i davala im snagu.

Zbog svojih dobrih ocjana, bistrine i lakoće učenja Zvonko je puno obećavao. Želio je pohažati gimnaziju. No, nastava se tada odvijala svakog dana osim nedjelje, dalke i subotom. Zvonko, tada kršteni vjernik Kršćanske Adventističke Crkve nije mogao zbog svoje savjesti i vjerskog opredjeljenja pohađati nastavu subotom, jer je on tada vrijeme provodio sa svojim Stvoriteljem i Bogom na Njegov sveti dan. Zvonko to vrijeme sastanka sa svojim Bogom na Njegov omiljeni dan nije mogao propustiti ni pod cijenu obrazovanja. Jedina alternative bila je ići u vjersku školu u Maruševec u kojoj se nastava nije održavala subotom, ali financijska situacija u obitelji bila je tako teška da se bilo kakvo školovanje izvan kuće nije moglo ostvariti. Stoga Zvonko upisuje Školu učenika u privredi smjer električar u Daruvaru. Ni tu nije išlo sve glatko. S jedne strane u svjedodžbi stajale su pohvale za odličan uspjeh, a s druge strane zbog nepohađanja nastave subotom ukor i na kraju isključenje iz škole. S obzirom da vjerske slobode tada nisu bile velike uz samo Božje proviđenje Zvonko uspjeva polagajući ispite iz godine u godinu u ljeto 1973. god. matuirireti. Odmah dobiva posao kod majstora Keke kao šegrt gdje svakoga dana svojim malim Tomosom putuje i po zimi i ljeti na posao. Ne zadržava se on dugo viklajući motore. Vrlo brzo se zapošljava u Jedinstvu, poduzeću u kojem je radio njegov ujak. Ponovno se susreće s problemom radne subote, ali zbog njegove marljivosti, poduzetnosti i sposobnosti taj se problem zanemaruje među kolegama i predpostavljenima. Nikome ne dolazi na um osporavati Zvonku slobodnu subotu.

Taj period njegovog života bio je uistinu dinamičan. Kao pripadnik svoje crkvene zajednice aktivno se uključuje u život crkve, prvenstveno mladih. Okuplja mladiće i djevojke iz crkve u orkestar i sastav. Tako uče svirati i pjevati Bogu na slavu. Tako bi u tim malim sastavima mladi ljudi odlazili subotama diljem Slavonije, bosanske Posavine, Podravine u druge crkve slaviti Gospodina svojim pjesmama i glazbenim točkama. Krščanske svadbe su bili mjesto gdje bi Zvonko redovito išao svirati krščanske pjesme. Gitara i truba su bili njegovi omiljeni instrumenti. Gitaru ga je naučio svirati njegov otac koji je bio izuzetan mandolinista, a trubu je naučio svirati sam. Da nebi ometao susjede učio ju je svirati u osami uz željezničku prugu gdje nikome nije smetao.

Kao vrlo ekstrovertan, komunikativan i druželjubiv mladić imao je puno prijatelja po cjeloj bivšoj Jugoslaviji. Okupljao je mlade na novogodišnim veselicama. Putovao je s mladima na omladinske kongrese, Generelnu konferenciju, turistička putovanja. Organizirao je izlete u prirodu i posjete crkvama. U nihovu obiteljsku kuću gosti su uvijek dobro došli. Domaćini su odlazili kod susjeda, a gosti su po dvoje i troje spavali u krevetu. Hrane nikada nije nedostajalo. Duh gostoljubivosti uvijek je bio na daleko poznat. Jedan period života zbog poslovnih razloga proveo je na terenu radeći u okolici Novog Sada. Tamo je upoznao prijatelje i gotovo svakog vikenda odlazio u Novi Sad. Roditeljima, pogotovo mami već je dojadilo to Zvonkovo “lunjanje” i govorili su: “ Samo trošiš novac. Bolje da si kupiš banane i naranče. ” Mislili su da kada bi se oženio da bi se rješili svi problem. Tako je on, da bi malo zadovoljio roditelje uz obiteljsku kuću u Lipiku kupio parcelu i počeo graditi kuću. Sam je osmislio nacrt kuće i uz pomoč susjede i školske prijateljice arhitektice došao do završnog nacrta i građevinske dozvole. Nije bila to obična kuća. Bila je za to vrijeme i okolinu ekstravagantna. Uspostavilo se da je taj stil gradnje kasnije postao uobičajan stil. S obzirom da je Zvonko sam s roditeljima gradio kuću, trajalo je to dugo, ali je zato stekao dobro iskustvo za daljnje svoje građevinske poduhvate.

Zvonko je volio automobile. Kada se čovjek nalazi puno na kotačima nesreče su neminovne. Nije ih bilo u njegovoj vozačkoj karjeri puno, ali dvije su bile upečatljive. Po povratku iz šopinga iz Trsta, Zvonko je nakon runde vožnje spavao na zadnje sjedištu četvorke, a prijatelj je vozio. U trenutko je i on zaspao i tako podletio pod šleper. Zvonko se u trenu probudio i iznad sebe video zvjezdano nebo. Zbog siline udarca bio je katapultiran sa sjedišta. Auto je bio neprepoznatljiv, prijetelj vozač sav izlomljen u životnoj opasnosti, a Zvonku ništa, baš ništa. Velika je to Božja milost bila, cjela obitelj je to dobro znala i Bogu bila zahvalna. Druga nesreća se dogodila u službenom autu. Zvonko je vozio. U autu su bila još dvojica njegovih kolega bili su na putu za gradilište gdje su radili. Zbog nekih zastoja na cesti zaustavili su se i onda siloviti udarac odostraga. Zbog trzajne povrede mladić koji je sjedio na stražnjem sjedalu je preminuo. Zvonko je uložio sve napore i mjere prve pomoći da ga spasi, ali uzalud. Znao je nakon toga govoriti: “ Sada djelomićno znam kako se Bog bori kada nas želi izbaviti od smrti grijeha, a mi tonemo.” No vratimo se automobilima.

Odmah nakon što se zaposlio skupio je novac i kupio si auto Renault 4, bjeli, s velikom slikom dva lava na stražnjim vratima. Svi su znali da je prošao Zvonko kad su vidjeli lavove. Sljedila je zatim neka druga bjela četvorka, pa zelena, pa onda novi ljubičasti Stojadin-mediteran,  opet upečatljiv zbog svoje boje. Nakon Stojadina na red je došao novi Citroen Viza. E, ova Viza je bila prekretnica u Zvonkovom životu. Stigla nova Viza u dvorište, kažu malo troši. E, treba to provjeriti, treba ju malo razraditi. I tako Zvonko sa svojim prijateljem i rođakom kreće u smjeru istočnih, tada komunističkih zemalja. Posjećuju oni Budimpeštu, Beč, Brno, Prag, Varšavu. Donose divne slike znamenitosti, ali posebno u oko upada slika mladih iz crkve u Brnu gdje su dečki proveli nezaboravnu subotu. Među tim slikama za oko je Zvonku zapala jedna mlada i lijepa djevojka. Kasnije se shvatilo da nijedna barjera: vremenska, carinska, kulturološka ni jezčna nemože spriječiti da ljubav koja se rodila između ovih dvoje mladih, Zvonka i Zdenke, se okruni brakom.

.... nastaviti će se